XI Trijenale hrvatskog kiparstva – “Idealnost koncepta – realnost izvedbe”, Gliptoteka HAZU, srpanj 2012.

Među svim srodnim revijalnim izložbama, Trijenale kiparstva već godinama zadržava na neki način posebnu poziciju i značenje. Serije Zagrebačkih salona s temom likovne umjetnosti i Salona mladih, primjerice, medijski su demokratične manifestacije, potpuno otvorene za sve prakse dokle god one udovoljavaju kvalitativnim kriterijima koje postavljaju žiriji. Trijenale grafike sa svoje je strane nešto konzervativniji, ipak ustrajući i u pozivnim propozicijama na “grafičkim tehnikama” i još uvijek se premišljajući čak i oko “računalne grafike” kao legitimnog medija. Trijenale kiparstva zauzima zanimljivu sredinu – i dalje se nastoji držati skulpture kao fokusa, no praksa pokazuje da je pravi učinak ove manifestacije u tome što pušta da se kroz nju u sam pojam skulpture stalno upisuju nova značenja. I to ne zbog nekog poticajnog filozofskog uporišta, pa ni zbog kustoske koncepcije koja bi to od umjetnika tražila, već zbog odavno visoko podignutog institucionalnog praga tolerancije te zbog današnje fleksibilnosti same definicije skulpture. Mnogi od radova izloženih na ovogodišnjem Trijenalu izlagani su i ranije, u sklopu samostalnih ili skupnih izložbi, a da pritom pojam skulpture za njih i njihovo tumačenje nije bio pretjerano relevantan, i mnogi od njih tek se u kontekstu Trijenala uopće čitaju u takvom ključu. Štoviše, bilo kakav pokušaj da se danas u slučaju kiparstva inzistira na medijskoj čistoći prije će završiti na žanrovskim, nego na medijskim pitanjima.

Trijenale kiparstva stoga predstavlja kontekst unutar kojeg se događa dvostrani, uzajamni proces tumačenja i identifikacije. Ne samo da više gotovo i nema u pravom smislu “čistih primjera” čija se čistoća ne može dovesti u pitanje, već se jako često kao najprepoznatljiviji “skulpturalni” radovi ističu upravo oni koji tematiziraju i postavljaju pitanja o sadržaju pojma skulpture, bez obzira čine li to verbalno, slikovno, kiparski, ili na neki četvrti način. Tema aktualnog izdanja Trijenala, koju je ovog puta zadala povjesničarka Blaženka Perica, rubno i ne posve izravno čak i dotiče ovo pitanje. Njen esej pod naslovom “Idealnost koncepta – realnost izvedbe”, koji je poslužio i kao tekst samog poziva na sudjelovanje, počinje s dualitetom koncepta i njegove realizacije, no oslanjajući se na “konceptualnost” i “predmetnost” kao karakteristike skulpture, ona temu dalje razvija i do puno daljih i složenijih odnosa. Kao legitimne ne spominje samo hibridne i procesualne situacije i strukture, već u konačnici govori i o “koreografiji s konkretnim mjestom i prilikama”, gdje se „u prezentaciji djelo ‘po-ostvaruje‘ u kontinuitetu zbivanja”.

Sama izložba na kraju zaista i demonstrira sav raspon značenja proizašlih iz ove teme. Ovo se na najdoslovnijoj razini može vidjeti u segmentu posvećenom javnim skulpturama, koje većinom nisu doživjele svoju realizaciju, ali su neke od njih barem kao „zamisao” itekako poznate gledatelju zahvaljujući različitim javnim polemikama koje su se o njima vodile. Upravo ova cjelina unutar Trijenala imala je potencijal da njegovo ovogodišnje izdanje podigne na razinu ozbiljne polemike, ne samo o umjetnosti nego i o javnom prostoru. Nažalost, u samom postavu čini se da se fokus ipak isključivo zadržao na pukom razlikovanju koncepta i realizacije, ili njenog izostanka, a i sam izbor predstavljenih radova prilično je neujednačen i u kvaliteti predstavljenih prijedloga za javne skulpture, kao i u kvaliteti prezentacije istih, te na kraju nije baš posve jasno što se s njime htjelo reći. Organizatori bi možda mogli razmisliti i je li to tema za neku jaču, te stavom i dokumentacijom potkrepljeniju izložbu.

Jedan autor zaista se svojim radovima može izdvojiti kao netko tko polemički prilazi i spomenutom pitanju o umjetnosti, odnosno skulpturi, u javnom prostoru. Riječ je o Tihomiru Matijeviću, koji se ovom prilikom predstavio jednom skulpturom i informativnim frizom fotografija, tekstova i videa koji u priču uvlači još čitav niz drugih primjera – realiziranih kipova, ali nerealizirane javne namjene. Kategorije „realnog” i „idealnog”, „konceptualnog” i „izvedbenog”, istaknute u temi Trijenala, u Matijevićevom slučaju u krajnje su anarhičnim odnosima u kojima se ironično ruši svaka predodžba o pretpostavljenim dualitetima između tih kategorija. On kao da opsesivno proizvodi sasvim konkretne skulpture s idejom o njihovom mjestu u javnom prostoru, a zatim ih podvrgava čas simulaciji njihove buduće javne funkcije, čas potpunom ironiziranju iste te funkcije. Izložena „Bista u kazni”, primjerice, doslovce predstavlja izvrgavanje apsurdu čitavog žanra javnog spomeničkog poprsja. S druge strane, video rad i serija digitalnih printeva pod nazivom „Traktat o kiparstvu / Traktat o ulici” u sebi prevrću toliko različitih narativa o pojedinim kiparskim radovima ovog autora da ih na kraju sve doživljavamo više kao niz mogućih akcija i intervencija, u kojima sama ideja „javne skulpture” potpuno gubi jednoznačnost i samorazumljivost.

Nije zanemarivo da Trijenale kiparstva ove godine broji čak 160 radova 120 autora, puno više nego u prethodnom izdanju, u kojem se pokušalo eliminirati prosječnost u korist kvalitete. Takvo proširenje horizonta ima smisla, ako ni zbog čega drugog, onda zbog ogromnih prostornih kapaciteta Gliptoteke HAZU i osjećaja da se nalazite u nekom jako napučenom paralelnom svijetu. Atmosfera je, osim u ekstremnim slučajevima, jednako važna za dobru izložbu kao i zbroj boljih ili slabijih izloženih djela, a neka od njih prilično dobro iskorištavaju tu činjenicu.

Upravo na taj način pažnju plijeni rad mlade umjetnice Marije Lovrić pod nazivom „Arhitektura energije”. Riječ je o umanjenim, a u prostoru i dalje dominantnim, modelima dalekovoda, koji se fiktivno protežu preko čak dvije etaže Gliptoteke tako da im vrhovi izniču iz poda na gornjoj, dok se s ostatkom susrećemo na katu niže. Ideja da skulptura na taj način prodire kroz prostor, nagrizajući njegov integritet, ali i vlastitu samodostatnost, jedna je od zrelijih koje se može vidjeti na Trijenalu. U izvedbenom smislu fascinira rad „Fender Bender”, uvijek intrigantne Ines Krasić, koja kao i Marija Lovrić poseže za „idealnom” rekonstrukcijom stvarnih i funkcionalnih predmeta u skulpturalnom kontekstu. Iako na konceptualnoj razini Krasićkin „Fender Bender” kao projekt ostaje poprilično kriptičan, gotovo potpuno nerazumljiv, njeno uporno redizajniranje, dupliciranje i recikliranje stvarnosti i dalje djeluje inspirativno. Slično je i s ovogodišnjim Trijenalom u cjelini – određene teme je načeo, ali ih nije do kraja artikulirao, dok su neke druge pronašle vlastiti glas posve spontano kroz same radove te ga praktički uspjele spasiti od nerazrješive samozadane poredbe između „konceptualnog” i „izvedbenog”.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: